polako se diže naš mali šumski grad. ––

Pao je već prvi sumrak, i zviždaljka nas zove u vrstu. Večera Umorni smo i gladni i jedemo kao vuci. Napokon smo gotovi i imamo samo jednu želju: spavati. Ali još nije sve gotovo, jer se ponovo zove vrsta. Čita se raspored straža. Napola već spavam, ali me glas dežurnog nastavnika brzo budi: “Marton Velimir straža od 1 do 3.” Pošto sam ja jedini koji se tako zove znadem odmah na čemu sam ––– Ustati iz najljepseg sna, na polarnu hladnoću i slušati dva sata roktanje svinja i obilno hrkanje braće iz šatora.

Zahvaljujem se toplo (naravno u sebi) onom koji je izmedju osamnajstorice za najgoru stražu pronašao baš mene. –––

Napokon smo u krevetu. Gledam kroz otvorena krila – ogromne sjene borova, i razmišljam o utiscima minulog dana. Napolju trubač pokušava da odsvira povečerje. Optimist. Kasno je ––

Na dalekom i tamnom nebeskom svodu trepere zvijezde.

                                                                Marton Velimir Scm