preciznom planu, nego da ne radimo. Dani, mjeseci i godine prolaze, a mi ipak radimo, postojimo i živimo samo zbog tog našeg rada. Planski rad dao bi nam mnogo, mnogo više, o tome nema sumnje, i u tome ima brat Zadravec potpuno pravo.

Skautska literatura, listovi – lijepe su to stvari, o kojima sam i ja sanjao. “Noskabi” bio je osnovan, no nije ga osnovao skautizam, već nekolicina članova tog velebnog pokreta. I kad su oni otišli, otišao je i njihov rad. Uopće, tu dolazimo na ono vječito: sve ovisi o pojedincima. U historiji države su se dizale i padale zajedno s vladarima. Vođa skautski vodi četu -- dobro se radi; vođa ode -- i čete mu nesta! To je tragedija ne samo skautizma, već i ostalih organizacija, pa čak i država. To priznajem s tugom, jer skautizam bi morao prednjačiti.

Stariji dječaci odlaze, jer im skautizam ne daje ono, što bi oni željeli. Postaje brđani, no njihov rad je tako slab, da ne zadovoljava željama mladićâ, koji se u srcu baš ne osjećaju oduševljeni za sâm skautizam. Trebalo bi, trebalo, skautizmu dati novi pravac, pravac rada planskoga, živoga. Trebale bi se zadovoljiti želje sve omladine, no nažalost, ni skauti u vodovima ne dobivaju ono što žele. Zato ćemo mi, prvočetaši, pokušati, da stvorimo svoj skautski krug u kojem će biti sve što treba da bude. I svi ćemo surađivati. I br. Zadravec će tu pomoći. Znam, da hoće, jer on je Skaut.

20.XI.1940.                                                Danko Oblak.