Kada sam dobio jednu skupinu vučića koji su bili stalni, bilo je već mnogo lakše. Prolazilo je vrijeme, a čopor je brojčano rastao ili padao, već kako kada. Jedanputa nas je bilo 20, drugi puta 10. Ni sam nisam znao, koliko vučića imadem u svom čoporu. Kada me je neko pitao, odgovorio sam: "Pa tako, između 10 i 20." -

Veliki problem, koji vjerovatno muči sve čopore, je uniformiranje. Večina (velika) mojih vučića jesu siromašni od kuće, i teško im je nabaviti uniformu. Ali i tu smo pokušali učiniti nešto. Organizirali smo zabavu, i sa zaradom koju smo od nje dobili dali smo praviti kape i kupili marame. Svaki vučić, koji je već dulje vremena dolazio radovito na sastanke, dobio je kapu i maramu, sa time, da je pomalo odplačuje. Ali se nije mnogo pomoglo time. Glavne djelove uniforme, nije se moglo nabaviti. - To je još uvijek nerešeni problem koji muči moj čopor. Možda će se i on jedan puta moći riješiti. --

U početku svog vođenja čopora, održavao sam sve sastanke čopora u sobi, ne vodeći mnogo računa kakvo je vrijeme vani. To je bila velika pogriješka sa moje strane. Zaboravio sam, da dječak nije stvoren, da sjedi u sobi. On voli zrak i sunce. - Poslije kada sam to opazio, izrabljivao sam svaku priliku da izadjemo napolje, i cijeli Tuškanac je bio pun vike dječaka moga čopora.-

Mnog vremena je prošlo od prvog sastanka, i moj čopor je dobio temelj. Neki od vučića bili su na logoru, polož-