Već se je smračilo. Rane su ove jesenske noći. Zrak je vlažan i hladan. Prirodu je obavila zima i vlaga. Drveće, nekad tako bujno zeleno, odaje nam tužnu sliku nečeg, što je prošlo. Sjedim za stolom u sobi. Već je tamno i čuju se tek graktanja vrana i gavranova negdje u šumi. Predamnom leži hrpa starih skautskih bilježnica. “Zapisnik”, “Knjiga voda”, “Tajništvo”, “Blagajna”. Pune su te bilježnice slova; slova, koja su vukla skautske ruke. I ta hrpa staroga papira podsjeća me na prirodu koja umire, tone. Bilo je, bilo je to nekada, no sad je prošlo. No za mene, skauta, ipak ta hrpa prašne hartije ne predstavlja nešto, što bi se moglo baciti, ni ne pomislivši što je to značilo. Prolazili su mnogi dani, a možda i noći, kad su skautski radnici, puni volje i vršeći svoju dužnost, razmišljali: “Bili ovako, ili onako?...", pa onda, kad su zaključivši to unijeli u te sada stare i prašne knjige, dali su unutra plod svoje aktivnosti,