i za stare imamo premalo vodnika, koji barem nešto vrijede. Borili smo se sa desetcima nevažnih ili manjevažnim problemima i na koncu borili smo se sami među sobom. Uvijek smo željeli, da skautizam bude nešta velebnog, a nismo ni pokušali da malo dublje promislimo o svom radu. Kada se trebalo nešto većeg, korisnijeg raditi gubila se volja, odlazilo se je i tako smo životarili, propadali i govorili: - Još uvijek je bolje da
radimo, pa makar to i ne bilo po točnom i preciznom planu, nego da ne radimo. Dani, mjeseci i godine prolaze, a mi ipak radimo, pristojno i živimo samo zbog tog našeg rada - Da, prolaze dani, mjeseci i godine, a mi ipak radimo, ali što radimo? Nisu li to neke miniaturne kulise, ljepo su obojene i osvjetljene ružićastim reflektorima, i djeca ih kao neku igračku zavole, ali ona rastu i igračke ih sve manje interesiraju, te ih na koncu
napuštaju. Zavole ih i neki, koji više nisu djeca, to mogu biti samo fanatici, i oni su time zadovoljni i uživaju gledajuć u te labave šarene kulise. - Kakova je na koncu naša zadaća? - Izgradimo našim malim lovcima prostrana lovišta, puštajmo razumno pred njih divljač, koja će biti dobra i korisna, i kojom će se moći služiti. Nemojmo im nikada prestati sa dobavljanjem divljači, jer oni su
nezasitni, pa će brzo otići na druga lovišta. Neće li možda tamo naići na divlje zvijeri, kojima će oni mali podleći. - Pružajmo djeci priliku, da ispolje svoje unutarnje osjećaje kroz igru, i iz njihovih manifesta duha stvarajmo međusobne zaključke i primjedbe, te na taj način upoznavši ih, izpravljajmo ih!
Zagreb, 27. 1. 1941. Zadravec Rudolf, blagajnik