plod svoga rada.

Mnogi od nas već su smalaksali, izgubili su volju da dalje rade i surađuju, no ja im jasno kažem: “Na krivu ste!” Istina je da, kako oni kažu, mnogi su to već činili, sto bismo mi trebali činiti, pa ništa od svega toga. Istina je, da njihov rad i njihov trud nije dao blaga i sjajnih palača, ali on je dao ono sto je najvažnije: RAD. 

I mi ne smijemo sustati zato, što oni prije nas navodno nisu uspjeli. Oni jesu uspjeli. A mi treba da pođemo njihovim stopama, pa da radom dođemo do uspjeha, da budemo skauti, pravi skauti, ono što svi mi želimo da budemo.

Put je naš dug i beskrajan. Okrenimo se iza sebe i vidjet ćemo beskraj tragova, otisaka nogu onih koji su prije nas išli njime. A mi želimo da se mlađa braća, ona koja dolaze iza nas, isto začude, kao što se i mi sada čudimo: “Koliko tragova! Koliki skauti stupali su ovom cestom rada! Hajde, da i ja pođem…”

~  .  ~

Mrak je već potpunoma pao. Ruke su mi promrzle i para mi izlazi iz ustiju. I sada otvaram ovu knjigu sa željom bude bila na počasnom mjestu dokumenata naše aktivnosti. Na nama, Prvočetašima, je hoće li se ta želja ispuniti.

Uprava čete je u pola osam. Skoro će sedam, pa žurim….

Zagreb, 30. X. 1940                                                                Danko Oblak